Ne postoje dvije iste mačje sudbine. Svaki taj mali život ima svoju priču. Bolesne i napuštene mace pričaju nam o osjećajima, one osjećaju nas, mi osjećamo njih. Tuga je taj osjećaj koji nastaje nevjericom kako je uopće došlo do napuštanja, bolesti, ozljeđivanja. I iz tih njihovih priča, razabiremo okrutnost ljudskog srca, površnost, neodgovornost. I to nas rastužuje. S druge strane, pričaju nam o nekim drugim, boljim ljudima, koji vole, koji razumiju, znaju, spašavaju. I zbog takvih priča i tih dobrih ljudi koji nose nadu za bolju budućnost, zahvaljujemo što imamo tu priliku poznavati mace i čuti te priče izravno od njih.
Blog nastaje kako nam mace pričaju svoje istinite mačje priče.
Sjećam se tog dana kao da je bio jučer. Bilo je to jedno obično jutro, ali za mene je značilo kraj jednog i početak novog života. Baka, moja voljena vlasnica, strpala mu transporter i odvezla u ambulantu i iz razgovora s tim čovjekom u bijeloj kuti, shvatila sam da se dešava nešto strašno. Iako stara 18 godina, i bez zuba, bila sam uvijek puna života... Pročitaj do kraja...
Ne mogu vam ispričati baš sve, gdje sam se rodio i odrastao, kakav sam bio i kog sam sve poznavao. Ali jednog zimskog dana zaželio sam se uzbuđenja i avanture pa sam pojurio za jednim crnim macanom da malo na mačji način porazgovaram s njim. Nije taj macan bio uopće druželjubiv, puhao je i siktao na mene, kesio zube i pokazivao kandže.... Pročitaj do kraja...