Ne mogu vam ispričati baš sve, gdje sam se rodio i odrastao, kakav sam bio i kog sam sve poznavao. Ali jednog zimskog dana zaželio sam se uzbuđenja i avanture pa sam pojurio za jednim crnim macanom da malo na mačji način porazgovaram s njim. Nije taj macan bio uopće druželjubiv, puhao je i siktao na mene, kesio zube i pokazivao kandže, a najgore od svega smrdio je nekako muško mačje i to mi se nikako nije dopadalo. No, kad je krenuo tim dubokim glasom zavijati promuklo pa dizati ton u visoki C, e tad mi je puk'o film i poletio sam i tučnjava je počela. Frcale dlake, krvi posvuda, zabio sam mu zube u vrat, on meni u zube u nogu, ou, što to boli, i kefali smo se dobrih minutu, pa jurili pa stali, pa opet jurili, a onda teško dišući oboje zastali, izokrenuli glave na stranu i borbeni pjev se proširio dvorištem.

Krajičkom oka vidio sam da je to meni potpuno nepoznato mjesto. Iz velike kuće izletio je Dvonožac, velik k'o drvo, čupaviji od mog repa, oči ljute kao u zmaja, progovorio je ljutito: 'Tučeš mi mačka? E, nećeš!' I nisam se ni snašao, a ovaj je već imao spremnu metlu i brz k'o munja, opalio me po leđima. Ostao sam zaprepašten i nisam se ni pomakao, a lik je već zamahnuo i drugi puta. Zažmirio sam pa što bude, kad ono ništa, otvorim oči, a Dvonožac kaže: 'Bježi i da te nisam više ovdje vidio!'

Bježi, ali gdje? Bauljao sam ulicama, naletio na neku mačju bandu, potukao se opet nekoliko puta, bilo je tu i nekih cura koje su mi se svidjele pa se i tu ponekad isplatilo zašto zabiti koju kandžu u te ulične bandite.  

No, nisam se znao vratiti, otišao sam predaleko i da, mit je da se mačke znaju vratiti jer ja se nisam znao vratiti. Nekoliko dana sam prolazio svim ulicama, ali svi putevi, a i mačke vodili su me u to dvorište gdje sam se prvi puta potukao. Od straha od metle, a i stravično gladan, dobro skriven sam pratio što se u tom dvorištu događa. Vidio sam posude s hranom, mlijekom, bilo je tu desetak mačaka koje su dolazile na hranu. Dvonožac je povremeno izlazio van, promjenjivog raspoloženja kao i taj snijeg koji mi se topio na dlaci. Ponekad je samo mrmljao nešto, a ponekad je vikao na te svoje mačke, no uvijek je nešto nasipavao u posude. Uglavnom, nisam mu vjerovao.

Bilo mi je hladno i osjećao sam da me hvata neka groznica i odlučio sam odspavati u štali pored kuće. Uvukao sam se u neku hrpu sijena i zalegao. Ne znam koliko je prošlo vremena, glava me strašno boljela, teško sam disao, a kapci su mi bili teški, zalijepili se i nisam ništa vidio. Prošlo je otprilike tri dana, nisam se ni pomakao, nit sam bio gladan nit žedan, samo mi je bilo hladno. Još uvijek nisam mogao otvoriti oči, ne znam što mi se to dešavalo s očima, ali odlučio sam se takav slijep spustiti sa štale jer možda u onim posudicama nađem nešto hrane. Lizao sam šapu ne bih li uspio odlijepiti bar jedan kapak, no bez uspjeha. 

Nije bilo nikakvih zvukova pa sam zaključio da je noć i da je možda ostalo nešto hrane. Korak po korak, nekako sam uspio sići po tim ljestvama koje je Dvonožac postavio svojim mačkama da se penju. E, ali kako namirisati hranu, kada mi je bio pun nos? I tako, malo lijevo, malo desno, vamo-tamo, hranu nisam našao. Na zvuk otvaranja vrata, skamenio sam se i šćućurio. Dvonožac! Htio sam pobjeći, i instinktivno krenuo unatrag i bum - zid iza mojih leđa. 'Ej Žuti, pa ti ne vidiš' rekao je. Ovog puta Dvonožac nije bio ljut, glas mu je bio smiren i nije mi parao uši. 'Moram ti očistiti oči i moraš dobiti antibiotik, imaš gadan herpes, oči su ti pune gnoja'. Nisam znao što mu to znači i čim je to rekao, osjetio sam njegovu blizinu i kako me je podigao i nosio. 

Ušli smo u kuću, spustio me je u neku kutiju i toplina mi se uvukla u dlake, bio mi je to dobar osjećaj i čekao sam što će se desiti dalje. Čvrsto mi je uhvatio glavu i nečim mekanim, toplim, vlažnim (to nije bio jezik), 'lizao' mi je oči. Malo, pomalo naziralo se svjetlo i kapci su se odlijepili. Namazao mi je neku mast u oči, nije mi bilo ugodno, nije me peklo, ali sve sam vidio mutno. Onda mi je ponudio hranu. Miris nisam imao, ali kad mi je ubacio komadić u usta, svi mirisni pupoljci mog jezika su se aktivirali i jeo sam jeo i jeo, halapljivo i brzo, taj prvi pravi obrok od kada sam se izgubio. Nakon obroka, Dvonožac mi je ubacio nešto u usta i promrmljao: 'antibiotik'.

Iz kutije se nisam micao nekoliko dana, osim kad me nužda natjerala da posjetim pijesak u kutiji pored moje. A onda sam skočio na prozor. Vani je padao snijeg i bio sam sretan jer sam na toplom. Dvonožac je povremeno dolazio i davao mi hranu i taj antibiotik. Činila se idila od Života, a Dvonožac je zapravo bio vrlo korektan.

Mislim da sam već nakon tjedan dana bio zdrav kad sam se odvažio prošetati kućom dok je Dvonožac otišao. U svojoj šetnji naletio sam na dva crna muška mačka koje nisam uopće mogao namirisati. Iako mi se popravio njuh, ovi klipani nisu mirisali na mačji spol i to mi je bilo onako, neobično čudno i glupavo pa sam  ih morao malo pošpricati svojim aromatičnim mirisom da dožive osjet slobodne muške mačke. No, to im se nije svidjelo i u par sekundi nastao je metež, siktanje, deranje, skakanje po ormarima, policama, bacanje tanjura, razbijanje čaša i opće stanje uopće nije izgledalo dobro. 

Potrčao sam uz stepenice do soba na katu, bile su zaključane. Tu sam namirisao prave mačore iza vrata. Ja s jedne strane vrata, oni s druge. I da l' je moguća mačja svađa preko zatvorenih vrata? Naravno da je! Nakon podužeg mačjeg pjevanja, okrenuo sam svoj 'guz' i dobro pošpricao jedna vrata pa druga pa treća, tako da im dam do znanja da sam tu tik do njihovih noseva! Četvrta vrata bila su mi sumnjiva, iza njih su morale biti neke cure jer taj miris mi se više sviđao. E kako nisam mogao do njih, morao sam pošpricati i ta četvrta vrata.

I tako, da ne duljim dalje, Dvonožac se vratio, doslovce ekplodirao kao Supernova čim je otvorio vrata kuće. Psovke su letjele na sve strane i stalno je vikao: 'Smrdljivac nekastrirani! Sve si razbio, sve si označio, zasprejao, sve uništio, ideš van s vanjskim mačkama! Ne mogu te imati unutra. Nemam te gdje odvojiti, nemam auto, nemam novac za kastraciju i nema mi tko pomoći.' 

I da, završio sam vani, opet na hladnom i opet među čoporom koji se borio za mjesta pred posudicama.

Trajalo je tako nekoliko godina, tukao sam se, grizao, grizli su mene, natjeravao, bježao, spavao gdje sam našao zaklon, kiše, vjetrovi, snjegovi, vrućine, sve je to njegovalo moje krzno i moj duh. Povremeno, ali redovito su navirala sjećanja na sigurnu, toplu sobu i pravu hranu, kutiju s pijeskom i činilo mi se kao da sam odustao od tih želja da opet iskusim takav lijep život.

A onda jednom je došla Ona. Bio je dan, bio sam u dvorištu, gnojnih očiju, krvave glave (jer sam se friško potukao), gledao sam te prazne posude posvuda i tražio neku mrvu hrane. Ona, zovem je Ona, je odmah došla do mene, sagnula se i rekla: pa što se tebi dešavalo? Eh, tu stajem. Mogao sam svašta ispričati, ali šutio sam i samo sam rekao tiho: 'Mjau'. Dvonožac je izašao iz kuće, a Ona je rekla: 'Mačak je u očajnom stanju, treba ga hitno odvojiti i kastrirati. Treba ga liječiti, testirati na viruse. Prekrasan je i posebno drag i lijep čak i takav s upaljenim očima i krvavom glavom i ožiljcima.' Dvonožac je tiho rekao: Znam, nisam to mogao nikako napraviti, situacija mi nije dozvolila.

Nakon nekoliko dana, Dvonožac me uhvatio i stavio u transporter, Ona je došla po mene i tako je počeo moj novi put, moj novi Život u novom čoporu. Sada sam miran, nemam potrebu juriti za drugim mačorima, imam svoj kavez u kojem spavam, posude iz kojih jedem, Ona mi čisti oči, pijesak, priča mi neke svoje priče, mazi me. Nije idealno, čekam Zauvijek dom. Puno je mačaka koje Ona čuva i hrani, njeguje i liječi, i svaki dan je izazovan jer kaže Ona, nedostaje novac, nedostaje hrana, nedostaju lijekovi, nedostaje vrijeme. Ali, svaki dan dobijem taj njen pogled i ja sam sretan mačak. Nema više Blaguše, nema više ozljeda, straha, siguran sam.

No, ipak, volio bih taj dom o kojem se priča, taj pravi dom gdje bih ja bio ja - voljeni kralj Blaguško.

Slike: Blaguško 2024  Video:Blaguško